Savremeno jugoslovensko slikarstvo
Milena Jeftić-Kostić, Gordana Jocić, Tahir Lušić, Predrag – Peđa Nešković
Najnovije likovno interesovanje Milene Jeftić-Ničeve iako se može činiti da je postaknuto duhom obnove slikarstva karakterstičnog sa početak devete decenije, u osnovi je zapravo nastavak njenih ranljih opredeljenja. Već je bilo uočeno u nekim elementma njenog prethođnog rada da je slika organizovana preina pravilima izvesnih prizora: kontinuitet u definlsanju ovih figuralnih kompozicija doveo je do započinjianja jeinog novog stliskog niza. Osnovna postavka u strukturi su kombinacije optičkih fenomena i primenjenog dizajna tekstila buđući da je ova umetnica istovremeno i kreator i kostimograf. Ometanje jasne percepcije pri prepoznavanju motiva na ovim slikama uzrokovano je namerom autorke da se podstakne pažnja posmatrača, da se izazove jerdan viši stupanj koncentracije ili usmerena pažnja. Otežano prepoznavanje postignuto je naročitom strukturom predsta koje su prožele planove slike, sve do pronalaženja specifičnog postupka “dizejniranja”. Ovaj poseban vid oparta neobičnog kolorističkog registra i u opštem utisku blizak je nekim rešenjima patern paintiga.
Razlozi najntovijeg interesovanja savremenih autora za neke ranje ili više udaljene umetniške usore i pouke koji su kao konstantne vrednosti dospeli i do našeg vremena, mogu se objašnjavati na nekoliko načina. Jedan vid zanimanja magao bi biti u okviru jednog ponovnog vrednovanja shvatanja o povezanostli sa delima prošlih epoha. Drugi bi bilo iskušavanje stvarnih umetničkih potencijala autora da dostignu uzornu umetničkost. Interesovanje Gordane Jocić ima jednu promenjenu intenciju u odnosu na pomenute: ovde nije u pitanju samo reanimacija klasičnih (recimo renesansnih) slikarskih shema i tema, već i doslovno tehnološko podržavanje kole je išlo dotle da se lažno predstavi i ispucalost laka na slikama. Poetika tih slika-crteža utemeljena je u temperamentu ove umetnice koji doslovno odgovara karakteru likovnonog modela koji se sledi. Fina linija koja razdvaja ove radove od postupaka plagiranja ili kopiranja je njihova stvarna mera savremenosti koju je vreme brzih i naglih podvuklo kao jasnu autorsku poziciju.
Tahir Lušić spada u one autentične predstavnike najmlađe generacije beogradskih umetnika koja je glavni nosilac plastičkih inovancija osamdesetih godina. Fizički sloj njegovih dela čini zanimljiva kombinacija uticaja od istorijskog ekspresionizma do psihodelika i transavangarde. Ovi prizori polimorfne i artificijelne figuracije deluju na liniji snažnih čulnih doživljaja posmatrača što je naglašen zahtev vremena koje u vizuelnoj organizaciji savremenog dela najbrže prenosi svoja bitna značenja. Bučna retoričnost ovih prizora i u materijalnom i u narativnom nivou formulišu nameru autora delima da, poput srednjovekovnih slikara, izazovu doživljaje posebne vrste. Danas je takođe sve više prisutan i slučaj umetnika kao istoričara umetnosti keji je u otvorenom dijalogu sa umetničkom proslošću. U primeru Tahira Lušića pojavijuje se i jasna svest o likovnim transformacijama, o načinima odvijanja umetničkih procesa u istoriji kao i o mogučnostima za utvrđivanje onih parametara koji su neko delo u određenom vremenu činili aktuelnim.
Sa prvim godinama tekuće decenije nastela je i vrlo uočljiva pojava da se naruši ustaljena hijerarhičnost umetničkih vrednosti u okviru etabliranih shvatanja. Verovatno da je slikarstvo najpogodnija delatnost budući da se mogu izvlačiti nedvosmisleni zaključci pri komparaciji seriozne umetnosti i umetnosti kiča. No, da li je to uvek moguće izvesti u ovim promenljivim uslovima vrednovanja kada umetnost beleži sbažne tendencije destabilizacija nekih svojih tradicionalnih poimanja kvaliteta. Predrag – Peđa Nešković je primer umetnika kod koga su se ova nastojanja javila u naročitom obliku i pre pojave umetnosti recentnog perioda. Forsiranje infantilnog slikanja, deziluzionisanje prostora u samoj slici, preuzimanje i bez distance citiranje mitologije kič-arta, ikonografija neukusa, sve je to repertoar postupaka i sadržaja kojim se želi postaviti ozbiljno pitanje o vrednostima savremene umetnosti i o stvarnim mogućnostima da se ona oceni u jasnim umetničkim kategorijama.
Jovan Despotović
Alvar Aalto museet, Oslo, Taidehalli, Helsinki, 1984